četvrtak, 24.05.2007.
OVE DVIJE DUŠE...
Čudno je kako se dvije duše poznaju otprije, ali im njihove tijelesne mogućnosti ne dopuštaju da u ovom trenu budu zajedno. Zaista jest čudno, da kad ti se pruži prilika da imaš nešto što već duže vrijeme priželjkuješ, jednostavno to ne možeš imati.
Sinoć sam uživala osluškujući grmljavinu.
Jer sam znala da mi On u svakoj kapi kiše
šalje dio tebe.
Još uvijek osijećam toplinu tvojih usana
i jačinu tvog dodira.
Premda znam da ne bi smijela.
Naša je ljubav nemoguća
Iako je oboje priželjkujemo.
Hoćemo li se voljeti, dragi,
Kada nam zasja sunce?
- 13:14 -
utorak, 22.05.2007.
KAKO POČETI PONOVO?
Možemo li srušiti barikade koje smo s vremenom postavili?
Možemo li ponovo dopustiti nekome da nam se uvuče pod kožu?
Bez straha da ćemo ostati povrijeđeni.
Po ko zna koji puta.
Kada nam nesigurnost u riječi postane sastavni dio života.
Kada izgubimo vijeru u ljude.
I postane neizdržljivo dok se gubimo u preispitivanju vlastitih osjećaja.
Kada bi neko mogao zagarantirati da će ovaj puta biti drugačije.
Prepustila bi se u potpunosti.
Molim vas recite da hoće, jer to zaista želim.
- 00:05 -
petak, 04.05.2007.
SERUM ZA SMRT
Njena plava kosa je vijorila na laganom povijetarcu, dok je gledala prema planinama prekrivenim snjegom. Nije točno znala što ju je snašlo, ali boljelo je jače od svih onih njegovih udaraca. Sunce se probijalo kroz veliki oblak na nebu i obasjalo je masnicu na njenom desnom obrazu. Nije se micala, samo je nepomično stajala kao da u njoj nema ni trunke života. Više se nije bojala,jer je znala da je kraj sve bliže. Pogled njenih zelenih očiju je bio isprazan i bez ikakvog sjaja. Kroz glavu su joj prolazili svi ljudi koje je ikad voljela. Više nije osjećala onu silnu mržnju prema svijetu, sada joj je sve bilo ravno. Ona zapravo više nije osjećala. Ona to nije mogla i ni da je htijela. Cijeli smisao se izgubio i postalo joj se sasvim svejedno što će se dalje zbivati. Sijela je na kamen, pomislila na njega još jednom i osjetila suzu kako je kliznula niz njezin obraz. Nije ju mogla definirati, jer nije osjetila ni tugu ni sreću. Ništa... iz lijevog džepa na svom jarko crvenom kaputiću izvukla je bočicu sa tabletama. Bili su to nekakvi narkotici. U trenutku kada je istresla cijelu bočicu na dlan pogled joj je pao na zapešće koje je bilo izrezbareno poput drveta. Sijetila se po posljednji puta cijele svoje patnje, što ju je samo još više potaklo na gutanje tih tableta. Probala je u svojem sijećanju pronaći barem jednu osobu za koju bi sa sigurnošću znala da će žaliti za njenim odlaskom, ali nije joj uspijevalo. Kada je podigla ruku kako bi stavila tablete u usta, na nebu je vidjela pticu kako se obrušava neopisivom brzinom prema brdima. U tom se trenutku sijetila kako je nekad govorila da želi postati ptica i vinuti se bezbrižno u visine i osjetiti beskraj slobode. Da, sjetila se svog sna koji je sanjala kad je bila mala djevojčica. Sjetila se svoje majke koja joj je na samrti, kada je ona imala svega 12 godina, rekla kako će jednoga dana njih dvije, u nekom novom životu, zajedno preletjeti cijeli svijet. To su bile njene posljednje misli prije nego što je progutala onu hrpicu tableta. Zatim je lagano kliznula sa kamena i legla na orošenu travu, te sklopila svoje zelene oči ZAUVIJEK.
- 20:21 -
Komentari (22) - Isprintaj - #
subota, 17.03.2007.
SMRT
SMRT je kraj života; neizbježna činjenica.
Ne znam zašto, ali čini se da je to u našem društvu još uvijek tabu tema, i jasno je da će čovjek zauvijek imati masu pitanja o tome, neke odgovore neće ni saznati za vrijeme života, nego tek kada umre, ali tako i treba biti. O smrt je kao i o sexu, ljudima neugodno razgovarati i s vremenom kada odrastu, misle da su sve naučili, te više ništa ni ne pitaju. Za razliku od toga mala djeca, kako im je u naravi, propitkuju svoje roditelje kako su nastali, od kuda točno djeca dolaze, što je to smrt, što je to raj i zašto loši ljudi idu u pakao? Roditelji su u tome trenutku nespremni, pa izmišljaju svakakve šašave priče i kako to radoznalom dijetetu nije dovoljno, ono potraži odgovore preko danas svih mogučih medija. Sve to stoji, ali zar nisu ONI, naši roditelji, zaduženi za komunikaciju i zar bi im trebalo biti neugodno pričati o tim stvarima??? Iskreno, mislim da mediji daju sasvim iskrivljenu sliku onoga što bi uistinu trebali znati da prestanemo zapitkivati i da ne živimo u strahu od tih najprirodnijih stvari. Smrt je čak štoviše veća tabu tema od sexa, jer gdje god se okrenemo svi pričaju o seksu, a o smrti svi samo šute? Ali o kakvom to sexu pričaju? O sexu kao jednom vulgarnom, sadomazohističnom, i ne baš tako lijepom činu. Pa ti onda očekuj bilo kakvu romantiku i nježnost od današnjih dečkiju!
Vratimo se mi na smrt. Zašto ljudi šute o tome? Zato jer im je teško pričati o tome, jer su izgubili voljene osobe? Ne razumijem to nije ništa neprirodno i baš zbog toga što boli trebali bi svoju bol podijelit sa drugima. Nebismo li trebali biti uistinu sretni zbog njih, jer su napokon oslobođeni ovih zemaljskih gluposti. JA SE NE BOJIM SMRTI, JA SE BOJIM ŽIVOTA! Jer život je ono što uistinu boli, težak je i trnovit put ka nekakvom izbavljenju, uskrsnuću, prosvjetljenju(zovite to kako hoćete). Ljudi se toliko puta pitaju: Zašto si je Bože uzeo, a toliko je dobra napravila u životu? Pa postavili ste pitanje, a istovremeno ste si dali i odgovor. Ljudi, ovaj nam je život dar koji trebamo iskoristiti na način da u njemu uživamo tako da činimo dobro. Jadni su oni koji taj dar ne znaju iskoristiti. Najljepši je dar onaj kada darujemo druge.To je obostrana i iskrena sreća koja vodi do duhovnog mira.
Moja teta je umrla prije nešto manje od godinu dana, voljela sam je, bila je prekrasna osoba, davala je od sebe sav svoj maximum kako bi svima nama uljepšala život, kako materijalno tako i duhovno. E pa zašto je onda morala umrijeti? Na to gledam tako da je sada napokon došao red na nju da se ona odmori i da se njoj pruži prilika da dobije nagradu za sve što je u životu napravila. Niko nam nikada nije rekao da ljudi koji čine dobro da će ih smrt zaobići. Mislim da ljudi plaču za preminulima iz razloga što se u tome trenu osjećaju izgubljenima, jer ne znaju kako se sada naviknuti na život bez te voljene osobe. Neki od nas se nikad i ne naviknu, te ostatak života provedu u oplakivanju. Smatram da nas se treba učiti od malih nogu kako ništa nije viječno, pa tako ni sam život, te da za ničim ne trebamo žaliti predugo, jer će nas nove prilike zaobići.
Georgeous, nemoj previše plakati, trebat će ti još suza kroz ovaj život. Znam da si se s njom oprostila na najljepši mogući način i zbog toga mi budi sretna, jer rijetki dobiju takvu neizmjerno prekrasnu priliku. Znaj da je sada dobro i sada se svega sijeća, a drugačije bi bilo da je ostala duže. Pusa anđele... LOVE6
posvećeno: Aniti - jednoj od moji najdražih
- 16:43 -
srijeda, 07.03.2007.
ŠTORIJA O FALŠOJ LJUBAVI
Nakon onih tekstova,ja bih rekla ispunjenih pozitivom, mislim da bi bio red napisati i neki koji se zasniva na tuzi i bolu.
Teško je pisati o nečemu što se zbilo nakon toliko vremena i o dosad već prežaljenom događaju. Priča je to o dvoje ljudi kojima nije bilo suđeno da ostanu zajedno usprkos njihovom sinkroniziranom postojanju. Mjesto gdje su se te dvije duše susrele i otkrile jedna drugu bilo je mjesto koje bi svaka riječ opisa neopisivo umanjila. Reći ću vam samo da je more bilo ta inicijativa koja ih je spojila. Ili je to možda bila rakija. No to nije ni bitno, bitno je reći da su te osobe kroz jedan razgovor (malo dubokoumniji) shvatile da su se našle na istom mijestu u isto vrijeme,kako bi se nadopunile i pomogle jedna drugoj. Naravno tada nisu bili svijesni jasnog razloga i u čemu su si to trebali pomoći, a iskreno ja mislim da ni sada to sa stopostotnom sigurnošću ne znaju. Ljudi bi rekli da su se tamo našli igrom slučaja, ali kako ja u slučajnost ne vjerujem reći ću da su se povezali sa nekim nepoznatim razlogom. Naravno posrijedi je bila jedna vrsta zaljubljenosti, s njezine strane nekako više izraženija. Uživali su tako jedno u drugom tijedan dana. Nisu si baš nadopunjavali rečenice i tome slično,ali su zaista bili fascinirani jedno drugim. Svima se činilo kao da se poznaju već dugi niz godina, a ne tek nekoliko ljetnih dana. U njegovo ime ne mogu govoriti, ali znam da se ona osjećala neopisivo sretnom i slobodnom.
Sjećam se posebno jedne večeri kad su tako ležali jedno do drugog na plaži ispod zvjezdanog neba, uživajući u zvukovima gitare koju je svirao njihov prijatelj i u pratećim i ne baš tako ugodnim vokalima njihovih prijateljica.(oprostite cure, ali realnost je okrutna)
Moram spomenuti mijesec, jer izgledao je kao da ga je netko izvukao iz nekog diječjeg crtića i postavio na vrh neba.Gledao je na to raspjevano i sretno društvo i kao da je na svome licu imao velik osmijeh.
Dok su ležali i zajedno promatrali mirno more, on ju je čvrsto privio uza se i uputio joj najnježniji poljubac na svijetu. U tom trenutku joj je kroz glavu prošla misao, da je baš ovdje, sada, u ovom momentu, u njegovom zagrljaju mijesto na kojem se osjeća najsigurnije. Nisu joj bile potrebne nikakve riječi ni izljevi ljubavi, taj zagrljaj joj je značio više od bilo čega takvog. Kao da tih čitavih tjedan dana nije uistinu bila stvarnost već jedan prekrasan san. Ali kako i sami znate snovi nisu viječni kao ni išta drugo na ovom svijetu. Uvijek postoji onaj trenutak kada se morate probuditi i vratiti u okrutnu realnost. Tako je i za nju došlo to jutro kad su se ona i jedna od njenih prijateljica morale uputiti natrag kući. Jedna zbog prijamnih ispita, druga zbog poslovnih obaveza. Ispratio ju je na autobus i pravio se da ga njezin odlazak nimalo ne pogađa, ali ona nije skrivala žaljenje, baš kao da je znala da je to kraj, bez obzira što će se opet vidjeti za dva dana. Unatoč plačenim prijemnima imala je veliku želju za ostajanjem, ali to nije mogla napraviti. Jednostavno je morala pristupiti ispitima, jer je toliko dugovala starom koji se zaista potrudio da sredi te prijamne. Cijelim putem (koji je trajao 12 dugih sati) razmišljala je o njemu i o zajedničkim trenucima, dok joj nije pristigla poruka i to nakon tek nekih sat vremena putovanja, da mu već fali.
Sljedećeg dana pristupila je ispitu, ali bez ikakvog interesa. Nije mogla prestati vrtiti one silne scene s mora u glavi i svaki put bi joj srce lupalo sve snažnije od silnog uzbuđenja. Sama pomisao da on dolazi za dva dana i da će ponovno uživati u njegovim poljupcima i njegovoj prisutnosti izluđivala ju je sve više. Tako su ti dani prolazili, a oni su izmjenjivali prekrasne poruke i večernje pozive. Sve se činilo savršenim,a ona je planirala kako će ujutro otići pred njega na autobus i nije htijela to nikome spominjati. Tako je i bilo, ustala je ujutro u pet i polako se spremila, sjela na vlak i došla na autobusni, te čekala taj dugo isčekivani autobus.
Autobus je napokon stigao, zaustavio se i iz njega je izlazila hrpa ljudi. Ugledala je poznate face, to su bile njene frendice, pozdaravila se s njima, okrenula se da vidi hoće li napokon izaći, drhtala je od uzbuđenja i napokon ga je ugledala kako silazi iz busa. On ju na prvi momenat nije skužio. Valjda iz razloga jer nije očekivao da će ona biti tamo. Shvatio je da je ona zapravo došla samo zbog njega. Zagrlili su se i poljubili. Od samog trenutka kada ga je ugledala, kroz trbuh joj je prošao neki čudan osjećaj, ali ne onaj osjećaj sreće što je napokon opet s njim već osjećaj da nešto nije uredu. Ali nije si htjela glavu puniti negativnim mislima pa je prešla preko toga i nabacila osmjeh na lice. Na autobusnom ih je pokupila frendičina stara, njih dvoje su je zamolili da ih ostavi negdje, pa će oni na cugu. Tako je i bilo, sjeli su, naručili kavu i on je neprestano na njeno pitanje što mu je, odgovarao da je samo umoran od puta. Ali ona nije vjerovala u to i inzistirala je da joj kaže što mu se točno mota po glavi. Znala mu je pročitati u očima da nešto ne štima i opet joj se vratio onaj čudan osjećaj nesigurnosti. Časkali su tako o bezveznim stvarima, dok se on ipak nije odlučio prozboriti o problemu. Natrkeljao joj je neke gluposti o tome kako bi bilo najbolje da se ne vide i ne čuju tjedan dana, jer on mora dobro razmisliti o svemu, pa će onda vidjeti šta će dalje. Ona se s time naravno nije složila, te ga je pogledala ravno u njegove plave oči i sa suzama u svojima progovorila: „ne treba tebi nikakvih tjedan dana da razmisliš i odlučiš, jer si ti već donio odluku u glavi.“ Nadala se da će se on početi pravdati i da ga nije uistinu pročitala, ali on je rekao da je u pravu. Da ju smatra fascinantnom osobom i da mu je ona najbolja prijateljica (pod time je mislio jedina ženska osoba s kojom može iskreno razgovarati). Nije više suzdržavala suze jer joj to ionako nikada nije bio problem pred njim. Sjedili su još neko vrijeme, on ju je molio da ne plače, ali jednostavno si nisam mogla pomoći. Previše je boljelo saznanje da sam se vratila u okrutnu stvarnost u kojoj ja ne mogu biti u potpunosti sretna.
Izašli smo iz birca i došli do stanice kako bi sjela na tramvaj i zaputila se kući. Kada je došao, pozdravili smo se i ja sam ušla unutra. Nabila sam sunčane naočale na nos i prije nego je tramvaj krenuo pogledala sam ga zadnji put, a on je držao prst jedne ruke na glavi, a drugi, druge na srcu.Što je značilo zauvijek u mislima i u srcu. Okrenula sam pogled i tiho jecala, dok me taj tramvaj zauvijek razdvajao od njega...
- 11:15 -
ponedjeljak, 05.03.2007.
STRANAC ILI...?
Zažmirite i sjetite se nekog trenutka u životu kada ste sreli nekog stranca na ulici, u tramvaju, autobusu, vlaku, bircu, na plaži... Sigurno ne možete sa potpunom preciznošću vizualizirati određeni trenutak, mijesto i tu osobu. Baš zbog toga što nam se takav trenutak u danu dogodi više puta, i pritom čovijek ne obrača baš veliku pozornost na strance oko sebe, jer naravno brine svoje brige i probleme. Stoga ću biti malo preciznija. Idemo iz početka... Zažmirite i probajte se sijetiti trenutka iz svoje svakodnevnice kada vam je negdje u javnosti za oko zapela neka osoba (istog ili suprotnog spola), znači ne potpuni stranac jer niste samo prošli pored njega bez imalo interesa, već ste mu posvetili trenutak kako bi nesvjesno upamtili njegovu ili njezinu facu. U takvom trenutku nikad nam na pamet ne padaju pitanja poput: Hoću li ikada više sresti tu istu osobu, hoćemo li se ikada predstaviti jedno drugom, ima li ta osoba ikavu vezu sa našim bliskim prijateljima i slično, nego jednostavno nastavimo svoj put.
Sigurno se pitate zašto uopće spominjem tako jednog stranca!? Evo vam odgovora! Spominjem ga zbog jednog osobnog događaja koji sam doživjela prije nekih tjedan dana.Išla sam staroj nešto ostavit na posao i vračajući se u četvorci prema glavnom kolodvoru gledala sam nekog lika jer mi je imao neke bolesno prekrasne oči i kroz glavu mi je prolazilo pitanje odakle on dolazi i kuda zapravo ide, te jedno glavno pitanje hoću li ga ikad više sresti... Kao što sam rekla malo prije, inače si ne postavljamo ta pitanja već brijemo u glavi npr. o stvarima koje moramo napraviti taj dan ili kako riješiti onu jučerašnju svađu sa straim... Znači ovaj put je bilo drugačije, ali naravno nisam mogla nikako utjecati na daljnje razvijanje ove radnje pogotovo zbog toga što je četvorka sad već bila na stanici na kojoj sam ja morala sići zbog svojih daljnjih planova tog dana. Kako sam sišla na stanici i uputila se dalje svojim putem četvorka je lagano izmicala mom vidnom polju sa tim zagonetnim strancem unutra. Kako je četvorka otišla, s njom su otišla i moja razmišljanja o strancu i u potpunosti sam zaboravila na cijelu scenu.
Kasnije tog dana, sjela sam sa frendicom na kavu u kvartovski birc i nešto smo bezveze laprdale. Dok sam joj prepričavala neke i ne baš tako zanimljive, pomalo monotone i rutinske događaje za susjednim stolom sam ugledala poznatu facu. Kad kažem poznatu ne mislim na facu osobe koju poznajem, nego facu nekog slučajnog prolaznika koja mi je ostala u sjećanju ni sama ne znam zašto. Stvarno ga na prvi mah nisam mogla nigdje smijestiti, dok se nisam sjetila scene iz četvorke! To je bio čovijek sa zagonetnim očima, ni manje ni više nego u mom kvartu. Nisam mogla vjerovati da je baš ta osoba za koju sam se pitala hoću li je više ikad sresti ovdje u bircu u kojem visim baš svaki božji dan već ne znam ni sama koliko dugo...
Ubiti, taj je cijeli dan ostavio i potaknuo toliko pitanja o samom životu. Možda mi se i prije dogodila slična ili ista stvar, da sam se našla sa istim strancem na dva različita mijesta u danu, ali razlika je ta da sam ovaj puta bila toga itekako svijesna. I to je ono što me toliko začuđuje.
Velikoj večini takav jedan događaj nebi predstavljao ništa posebno, ali mene takve stvari fasciniraju, valjda zbog toga što volim razmišljati na taj način da bez obzira poznavali se ili ne, bili ljudi „slučajni“ prolaznici ili dugogodišnji prijatelji jednostavno utječu jedni na druge i samim time mjenjaju ishode situacija.
- 22:16 -
ODABIRI
Zamislite da vam netko dodijeli jedan dan u životu, da ga možete sami kreirati na svoj vlastiti, jedinstveni način. Kako bi on točno izgledao, koje bi ljude odlučili sresti, koje bi situacije odabrali, gdje bi se radnje odvijale,na koji način bi ga točno proveli?
Ah da kad bi barem! Ali to je samo jedna od igrica moje mašte. Stvarnost je malo drugačija, ali opet ne razlikuje se toliko od ove igre. Zamislimo jednu rijeku koja se zove Život, ta rijeka je puna izazova, iskušenja, puna poznanstava, raznih pozitivnih i negativnih situacija, a mi koji je živimo, mi smo ti koji uistinu određujemo tok te rijeke. Život je uistinu igra, a mi smo pijuni, ali oni pijuni kojima je dana mogućnost da sami za sebe odabiru pravila te igre.Život nam je ponuđen kako bi ga iskoristili u potpunosti, ali da se razumijemo pri tome ne mislim na ono što bi večini palo na pamet. Kao što su izlasci, pijančevanje,skakanje bungyja i slične stvari. Mislim to je jedan dio, ali život nije samo u prihvaćanju izazova takve vrste, već mnogih drugih izazova. Poput odabira svoje profesije kroz upis na fax,pokušaja završavanja istog faxa, prihvačanje ljudi kroz život baš onakvima kakvi jesu, mijenjanje sebe i utjecanje na druge, stvaranje vlastite obitelji, odgajnja dijece, održavanja vlastite veze sa čovijekom koji bi navodno trebao biti uz vas „zauvijek“,održavanja seksualnog života zadovoljavajučim...
I sve to kroz samo jedan život. Recimo da ću živjeti do 70-e godine, na prvi mah se to čini stvarno puno godina, dugi vijek, ali uistinu, kad bolje promislim i kad se sijetim kako mi je brzo prošla ova godina i one četiri godine srednje škole, malo se zapitam je li to uistinu puno ili možda premalo vremena da bi se stiglo postići i napraviti sve što smo ikad htijeli!?
Znam samo da sam u mogućnosti kreirati bar jedan dijelić svoga sutrašnjeg dana,a to je kreacija onog prvog trenutka kada ujutro(i iskreno se nadam da će to biti ujutro,a ne popodne) otvaram oči. Pojavljuje se pitanje staviti osmijeh na lice ili ne?
Mislim da ću ovaj put odabrati osmijeh... :o)
OSMIJEH...divna stvarčica koja može pokrenuti ne samo jednog pojedinca već čitavi svijet...
Napisano: 5.ožujka.2007
- 22:12 -
KADA BI MOGLA...
Kada bi mogla promijeniti jednu jedinu stvar na ovome svijetu, koja bi to stvar bila?
Da li bi promjenila nešto što je vezano za tvoje postojanje ili pak nešto što bi se ticalo čitavog svijeta?
Svakako bi mi trebalo da dobro promislim. Ali kada bi mi taj neko rekao da moram odlučiti u trenutku. Mislim da bih umijesto toga izabrala jedan dan prekrasnog ljetovanja u Mokalu. Da samo još jednom osjetim taj beskrajni osjećaj potpune opuštenosti i sreće. Neki bi na takav odgovor uzvratili sa (možda): To je zaista sebično od tebe! Umijesto da si poželjela da dijeca u Africi više nikada ne osjete gladi!
DA, zvuči sebično, ali s druge strane, sa mog pogleda na ovaj prekrasni svijet, ne mislim tako. Jer kada bi se situacija u kojoj se Afrika nalazi promijenila, smatram da bi taj događaj previše utijecao na sva ostala zbivanja u svijetu. Neke stvari u životu katkad izgledaju strašnim i neriješivim, ali oni su zaista takvi tek tada kada ih mi takvima uviđamo i kada dopuštamo da nam se ćine toliko kompliciranima da posustanemo u njihovom riješavanju, vijerujte da je svaki poroblem u samoj suštini doista jednostavan, ako znamo upotrijebiti taktiku: korak po korak.
Svako ljudsko dijelovanje ima svoje posljedice i za sobom povlači pitanje zašto?! Posljedice su u večini slučajeva jasno vidljive ali kod pitanja nije tako. Problem je u tome što je čovijek kao živo biće oduvijek bilo i zauvijek će ostati znatiželjno. A znate da je znatiželja ubila mačku, e pa zašto ne bi i čovijeka. Čovijek se nakon bilo tragedije ili događaja ispunjenim srećom uvijek pita zašto se to zapravo dogodilo. Reći ću vam samo odgovor na pitanje da li je uvijek razlog lako prepoznatljiv. Nije. Nismo stvoreni da znamo baš sve jer realno gledajući tada bi sve bilo besmisleno. Baš zbog toga ponekad uočavamo razlog kao jasni odgovor na to Zašto?, a poekad nam se čini kao da taj razlog nikada nećemo shvatiti što je vijerojatno i tako. Sigurno ste opet postavili pitanje Zašto. Evo zašto, jer mi ljudi neke stvari ne možemo shvatiti jer su one ipak malo veće od nas i ti odgovori nisu „vidljivi ljudskom oku“, ali s obzirom da smo vrlo inteligentna bića možemo si ih pojednostaviti. Naravno, svatko na svoj način. Moj je ovakav: S obzirom da ljudi i događaji utjeću jedni na druge, te jedna reakcija povlači drugu. Niti jedan od tih događaje nije uistinu nesretan, zločest, negativan. Da, on se čini takvim, ali samo iz razloga što ga čovijek nemože uistinu shvatiti. U ovom slučaju veliku ulogu igraju emocije koje nazivamo negativnima, te nam se događaj čini negativnim, ali da nije tih negativnih emocija i događaja, ne bi bilo niti pozitivnih emocija i događaja.Jedno bez drugoga neide. Da nam se ne dogodi neka nesreća nikada se ne bi dogodio ni sretni trenutak i ne bi ga znali uistinu cijeniti. Baš onaj jing i jang o kojem svi govore...
Napisano: 15.prosinca.2006
- 22:09 -
